LJUBO BABIĆ

Slikar Ljubo Babić odrastao je u plemićkoj obitelji: sin je suca Antuna Babića i nećak pisca Ljube Babića starijeg, koji je poznatiji kao Ksaver Šandor Gjalski.

Ipak, njegov otac u početku nije blagonaklon prema sinovu odabiru: “Ti, tepec, ja bi tebe za nadbiskupa zagrebačkog, a ti hoćeš biti maler”. Oca nije poslušao, barem ne dobrim dijelom, budući da se, osim slikarstvom, bavio nizom stvari.

Karizmatični Ljubo Babić bio je, naime, najutjecajnija osoba u likovnom svijetu na početku 20. stoljeća: slikar, scenograf, autor sjajnih plakata, kustos brojnih izložbi, književnik, povjesničar umjetnosti, utemeljitelj Moderne galerije i njezin prvi ravnatelj...

Jedna je od najkompleksnijih ličnosti svojeg vremena, no nije ga samo njegova interdisciplinarnost činila posebnim: iako su i u ovo stoljeće prešle priče o njegovoj arogantnosti, svoje je slušateljstvo na predavanjima znao zadiviti erudicijom i humorom.

Radio je i prve sustavne prikaze hrvatske umjetnosti, pa, razumljivo, nije mogao izbjeći velike polemike. On je sam pisao da se bori protiv “diletantske sredine”.

KRATKA BIOGRAFIJA

1890. rođen je u Jastrebarskom u obitelji kojoj je Karlo VI Habsburški 1716. godine podijelio plemstvo. Stric mu je Ksaver Šandor Gjalski, pravim imenom Ljubo Babić stariji.

1908. na poticaj oca, suca Antuna Babića, upisao je Pravni fakultet, ali ga nije završio. U Münchenu diplomira na Likovnoj akademiji, a u Zagrebu povijest umjetnosti na Filozofskom.

1914. u ateljeu u Ilici otvara modernu slikarsku školu, za nove generacije. Iste godine počinje prijateljstvo s Krležom koje traje sve do “Povratka Filipa Latinovicza”. “On je neurotik. Uostalom, volio sam ga više nego on mene” kasnije je izjavio književnik.

1919. Postaje prvi kustos Moderne galerije u Zagrebu. Za stalni postav otkupljuje djela dotad skoro nepoznatog Josipa Račića. Autor je niza sustavnih pregleda hrvatske umjetnosti, zbog čega mu nije nedostajalo neprijatelja.

1920. Putuje godinu dana po Španjolskoj i nastaju sjajni reportažni putopisi

1925. dobiva Grand Prix na EXPO-u u Parizu za svoje scenografije

1974. umire u Zagrebu

SLIKARSTVO

Prvo razdoblje

Svoje umjetničko obrazovanje počinje na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, a nastavlja u Münchenu. 1912. radi ciklus „Udovice“ kojim je postigao značajan uspjeh. 1913. godine izlaže taj ciklus na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu. Tri velika platna s temom udovica bila su postavljena u središnji prostor, po jedan iznad svakog ulaza. Inspiriran je bio narodnom pripovijetkom i pjesmom.

Predavanja iz povijesti umjetnosti, tečaj anatomije i upoznavanje sa scenografijom u Kunstlertheatru osigurali su mladom Babiću svu širinu obrazovanja koja će mu nakon povratka u Zagreb osigurati otvorenje Moderne slikarske škole u vlastitom atelijeru te predavanje na školi na kojoj je i počeo svoje likovno obrazovanje, na budućoj zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Značajka su Babićeva slikarstva suprotstavljena obilježja glasovite zagrebačke škole i simbolizma. Susret s Meštrovićem i djelovanje u krugu skupine Medulić, Babića će usmjeriti putem nacionalne angažiranosti i pripadajuće ikonografije.

Drugo razdoblje

Počinje u doba 1. svjetskog rata i traje do početka dvadesetih godina 20. st. (poklapa se s epohom europskog ekspresionizma). Vlada opće nezadovoljstvo pred prvi svjetski rat, razočaranje i slom ideala nakon rata. Ljubo Babić u to vrijeme često odabire religiozne motive. Dinamičnim kompozicijama i slobodnim potezima kista izražava uzbuđenje. Odabirom motiva naglašava se unutarnji svijet umjetnika i njegova tamna raspoloženja (Crna zastava, Golgota, Krist, Sv. Sebastijan...). Kasnija djela su okrenuta svjetovnim, političkim problemima (Crveni stjegovi).

Crna zastava - Na dan kad je umro car Franjo Josip, 21. studenoga 1916., sve su ulice Zagreba bile u crnim zastavama. Inspiriran ovim prizorom Ljubo Babić, koji tada ima 26 godina, popeo se na drugi kat zgrade u Ilici i s prozora svojeg ateljea počinje slikati nezaboravan prizor mase ljudi u Mesničkoj. U prvom planu je crna dugačka razderana zastava, iza nje su prijeteći oblaci, a ispod prolaze ljudi zabilježeni kao male figure. “Sve se oko mene raspadalo. Jama je bivala sve dublja” zabilježio je umjetnik koji kroz slike zastava bilježi zapravo trenutke kad povijesni događaji nadvladavaju svakodnevicu. I tako čini četiri puta. Posljednji put slika Ilicu nakon smrti Stjepana Radića, 1928. godine.

Hvali ga i Vera Horvat Pintarić koja u svojoj knjizi “Tradicija i moderna” piše kako je “Crna zastava” iz 1916. godine najbolje naslikana zastava u hrvatskom slikarstvu, a “usporedi li se sa slikama zastava što su u europskom slikarstvu nastale prije, pa i poslije tog datuma, ona je izvorna zamisao”.

Crveni stjegovi - Sam Babić je bio zapisao: “Slika je nastala u predvečerje, kad se ogromna masa ljudi spuštala niz Mesničku ulicu noseći Crvene zastave. To je bila ona poznata pobjeda radničke socijalističke stranke u zagrebačkoj komuni”. No, on nije prenio euforiju, već je to zapravo jedan mračan prizor.