Vukovar

Dana 13. listopada 2016. krenuli smo na dvodnevno putovanje u Vukovar, grad heroj i grad heroja. Uvijek sam se pitala zašto baš Vukovar toliko veličaju jer su Lipik i Pakrac također bili porušeni u ratu, ali istina koju sam tamo saznala promijenila mi je mišljenje. Velike ljudske žrtve, porušene kuće, snimke uništene bolnice, sve me to toliko dirnulo da sam zaplakala, Najviše mi je u sjećanju ostao pogled šestogodišnje djevojčice Željke Jurić, pun straha, neizvjesnosti i iščekivanja što će s njima biti za minutu, dan ili tjedan, hoće li preživjeti, kada će rat prestati, Sve su to pitanja koja su im prolazila kroz glavu kad su padale granate i čuli se pucnjevi iz vatrenog oružja. Sam ulazak u grad budi u meni neki čudan osjećaj, grad je obnovljen, ali vidi se da je rat ostavio velike posljedice na nekad veliki grad s tvornicom obuće koja je zapošljavala preko 20 000 tisuća ljudi. Na prvome predavanje o Domovinskome ratu predavačica nam je naglasila da se rat nije vodio između Hrvata i Srba jer je čak 10 000 Srba branilo Hrvatsku i nije se slagalo s idejom o Velikoj Srbiji- gdje je jedan Srbin da je to Srbija. Ta ideja nije slučajno nekome došla na pamet, isto tako rat nije nešto što se dogodilo slučajno, taj rat planirao se godinama. Okupatori su željeli odcijepiti hrvatske krajeve istočno od linije Virovitica, Ogulin, Karlobag i pripojiti ih Velikoj Srbiji, no to im, hvala Bogu, nije uspjelo. Na sljedećem predavanju pod nazivom Bitka za Vukovar čuli smo iz prve ruke kako je to izgledalo od 25.8.1991. do 18.11.1991. Grad je trebao pasti, kako je vojska JNA računala za par dana, ali branitelji su izdržali duga tri mjeseca s gotovo nikakvim naoružanjem i znatno manjim brojem vojnika. Dok je ta bitka trajala Hrvatska je dobila na vremenu da se pripremi za rat i da dokaže kako nije ona okupator ni agresor, jer je JNA vojska izrekla toliko bolesnih laži da je to nezamislivo, već da Hrvatska brani svoj teritorij. Zatim odlazimo u muzej grada Vukovara koji nije bio nimalo pošteđen za vrijeme rata, ali dvorac obitelji Eltz koji je sada muzej u potpunosti je obnovljen i restaurirani su svi izložbeni primjerci. Kada smo ušli u posljednju prostoriju, meni najtužniju, imali smo prilike vidjeti sačuvane ostatke s ulica za vrijeme rata te smo gledali kratak film o tome kako je to sve izgledalo. Sljedeći muzej koji smo posjetili bio je Muzej vučedolske kulture, a nakon toga otišli smo u hostel gdje smo se prijavili u sobe i imali slobodno vrijeme za razgledavanje grada. Navečer smo išli u disko, a zatim na spavanje. Drugi dan smo započeli obilaskom Memorijalnog groblja. Na Memorijalnom groblju je postavljeno 938 bijelih križeva koji simboliziraju žrtve, a najmlađa žrtva je bila šestomjesečna beba. Na sredini groblja je veliki zračni križ otvoren sa sve četiri strane svijeta, a u sredini se nalazi vječni plamen koji simbolizira duše pokojnika. Zatim odlazimo na Ovčaru gdje se nalazi masovna grobnica u kojoj je bilo zakopano 200 tijela. U noći s 20. na 21. studeni JNA i srpske paravojne postrojbe su iz vukovarske bolnice odveli 300 ranjenika i medicinskog osoblja te ih tamo ubili i zakopali. Vodič nam je rekao da je dugo godina trebalo za dobivanje dozvole za otvaranje masovne grobnice. Mjesto grobnice su saznali od jedinog preživjelog Dragutina Berghofera, Te noći iz bolnice je izašlo 300 osoba, a iz grobnice je ekshumirano 200 tijela, što se dogodilo s ostatkom još uvijek nije poznato. Ondje postoji sandučić gdje se može ubaciti lokacija ostalih grobnica, no do sada je bilo nekoliko dojava od kojih se ni jedna nije pokazala točnom, možda nisu bile lažne, a velika je vjerojatnost da su grobnice premještene. Odlazimo u Spomen dom Ovčara gdje se nalazi spirala koja simbolizira zatvoreni krug gdje se izmjenjuje imena ubijenih a u sredini je goreća svijeća koja simbolizira duše pokojnika. Kukuruzni put, koji smo mogli vidjeti iz autobusa, bio je jedini spas iz grada, no kukuruz ne može pružiti veliku zaštitu pa svatko tko je htio izaći iz grada, išao je na svoju odgovornost. Trpinjska cesta mjesto je gdje je vojska JNA doživjela najveći gubitak tenkova pod vodstvom zapovjednika Borova naselja Blage Zadre koji je poginuo 16.10.1991. uz riječi „Sine pancirku ne nose ni moja braća pa neću ni ja“. Odlazak u Vukovarsku bolnicu nas je sve pogodio. Kada smo došli u bolnicu, ušli smo u dio bolnice u kojem je sačuvan operacijski stol koji se tada koristio. Kreće projekcija filma kako je to izgledalo u ratu, u jednom trenutku sam zatvorila oči jer više nisam mogla gledati patnju ljudi. Bolnica u ratu nije bila pošteđena iako postoji zakon o ratovanju koji se mora poštovati. Rupa u stropu bolnice od pada granate je i dalje tamo, a pala je među noge čovjeku srpske nacionalnosti što dokazuje da se prema svima postupalo isto. Prolazak kroz te podrumske prostorije nas je sve jako potresao, a posebno soba s malenom nedužnom djecom. U bolnici je za to vrijeme rođeno šesnaest beba od kojih jedna prijevremeno, a zbog manjka medicinskog aparata nije preživjela. Po ranjenike, žene i djecu je trebao doći Crveni križ i odvesti ih na sigurno, ali prije njih u bolnicu su ušli vojnici JNA i odveli ih na Ovčaru. U Vojarni smo vidjeli izgled logora i slušali priče kako su ljude mučili i iživljavali na njima. Rat je završio, hrvatski branitelji su dokazali da su hrabri i da imaju veliko srce koje ih je dovelo do pobjede, nisu imali nikakvo oružje niti vojničke uniforme, obični ljudi u trapericama, tenisicama, vatrogasnim šljemovima, s lovačkim puškama i oružjem vlastite izrade, bez visokih vojnih škola. Imali su samo veliko srce i ljubav prema Domovini. Okupator je pomoću laži pokušao ocrniti Hrvatsku, ali mu to nije uspjelo jer kada je Hrvatska ojačala povukla se iz rata i pružila ruku pomirenja, Europa je shvatila da mi branimo svoje i ne želimo tuđe. Ideja o Velikoj Srbiji još nije zaboravljena i nije stvar prošlosti još živi u glavama agresora. Mogu oni imati milijune tenkova i vojnika ne mogu nam ništa jer mi imamo veliko i hrabro srce na kojem nam mogu zavidjeti. Domovinski rat je nešto što se ne smije zaboraviti jer je baš on stvorio jaku i neovisnu Republiku Hrvatsku. Vukovar je 1998. mirnom reintegracijom vraćen Hrvatskoj, ali mnoga pitanja nemaju odgovor, kao primjerice gdje su nestale osobe i kada će im obitelji moći zapaliti svijeću na grobu. Baš zato, dragi moji, zapamtite Vukovar.

HELENA GRLICA 8.a